Piše: Branko Rakočević
Fudbal u Podgorici, bješe, baš, kao u Šotrinoj Gradini, više od igre. Sveta nedjelja je bila paganski loptaški praznik, pa hram fudbala bješe stalno ispunjen fanatičnim “vjernicima” čarobne buba-mare. I borovi oko stadiona bjehu zakićeni navijačima kao novogodišnje jelke.
Na razne načine smo se dovijali kako da besplatno uđemo na stadion, a mom rođaku sa sela Draganu (Rakočeviću) sinu ideja kako da prevari policajce i redare. On odluči da par sati prije utakmice preskoči visoki betonski zid, nalik berlinskom, a i bio je sa istočne strane. Koristeći rupe u zidu (kasnije će mu to kao budućem funkcioneru posluziti da koristi i „rupe u zakonu”, ali otom-potom), preskoči se, i sakri ispod panoa sa reklamom „Radoje Dakić”. Ko je mogao u tom trenutku da nasluti da će taj bistri, snalažljivi, bubuljičavi krelac, s majcom Pere Detlića i u kratkim pocijepanim pantalonicama i bijelim soknicama ala “junge mladež”, tom nesrećnom “Radoju Dakiću” dodati ono fatalno - u stečaju, i likvidirati nesrećnog heroja Radoja-Brka po drugi put, nebilo mu teško. Pri ovome čudu što ga zadesi, ovoj sudskoj likvidaciji, zlatna i lijepa smrt mu bješe od Njemaca.
No, dobro, da se vratimo događanjima na stadionu. Jako majsko sunce ophrva i uspava slabašnog dečkića, a nešto kasnije probudi ga huk navijača i lavež policijskih kerova, ili obrnuto, stvarno ne znam. Par sekundi mu je trebalo da se alaverti, i da shvati da se našao u “nebranom grožđu”. No, sva ta dešavanja nijesu promakla oštrom oku jednog budnog policajca, a policajac bješe niko drugi do njegov stric Ilija, zvani Idžo Pacajac. Taj nadimak “striko” dobi kad su mangupi iz kvarta pitali njegovog sinčića Srđu ono izraubovano pitanje - Da li ti je tata čo’ek ili policajac- a on kao iz topa odgovorio da je Idžo pacajac. I tako osta nadimak, a Idžo zbilja bješe i policajac, i čovjek, i stric.
Ali avaj, strikan ne prepoznade nećaka, prišunja se, podiže tablu, i poče ga prevaspitavati “vaspitnom palicom”. “Ne, striko, to sam ja, Dragan Nikolin”. Striko zastade, i reče bolećivo:”Pa što ne kažeš, pašče malo, strikovo”. Izgleda da su te strikove “vaspitne mjere” bili djelotvorne, baš kao i u Genijevom slučaju, pa Dragan R. ubrzo posta ekspert za likvidaciju fabrika i preduzeća (doduše, “DAN” ga je svojevremeno nazivao grobarom crnogorske privrede). I kao da je iskusni policajac sa instancanim instiktom naslutio da je istukao budućeg predsjednika slavnog suda, pa mu, pravdajući se, milosno reče:
- Sinovce, “ajde da te tvoj striko, blago striku, vodi na zapadnu tribinu. A zapad bješe –
kako tada, tako i danas - san svih nas “kukavaca” sa istoka, koji smo se satima, ovisno od meteo prilika, za razliku od gospode sa zapada koja su svoja numerisana mjesta zauzimala samo par minuta prije početka utakmice, pekli, kisnuli ili smrzavali na čuvenom “stajanju”.
Mene, za razliku od mog rođaka sa sela, ta hladna atmosfera na zapadu nije nikad nešto posebno “dojmila”, pa ostah sa svojom rajom na bliskom mi istoku...
Na zapadu ništa novo, a na istoku stare (najljepše) priče.